<body> Never forget. Never forgive.* <body><div id="fb-root"></div><script type="text/javascript" src="//connect.facebook.net/hr_HR/all.js"></script><script type="text/javascript">FB.init({appId:'210555892318436',status:true,cookie:true,xfbml:true,oauth:true});</script>
By: Lucija ^^

Da/Ne

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Through the looking glass.

Bailee Dee Hudges.

Image Hosted by ImageShack.us

*sve što trebate znati o meni ćete saznati kroz priču.



srijeda, 04.06.2008.
Over the hills and far away.

Poželim ponekad pročitati što sam napisala. Iako mi nikako ne paše to što piše.
Ali da budem mirne duše. :)
Ja sam tu i tamo se nalazi novi početak koji mi sasvim odgovara.



nedjelja, 20.04.2008.
3. poglavlje

napisala sam ovaj post. recimo da sam se vratila. ali to ne znači da ću biti ovdje stalno. kada budem mogla, objavit ću novi post. vi javljajte za svoje. :)
već ćete znati kada se novo poglavlje nalazi ovdje. ;)


Image Hosted by ImageShack.us


Krupne pahulje snijega prpošno su lebdjele u zraku tvoreći blijedu siluetu balerine dok su se polako spuštale na hladno, stakleno jezero. Vjetar koji je uspavano vijorio podsjećao je na tihu, nježnu melodiju koja je podsjećala na proljeće.
Iz prostorije je, s druge strane, dopirala drugačija melodija. Šarene, zavodljive note meko su plesale svakim kutom sobe i udahnule malo života na tmurnim portretima čiji su mrtvi pogledi šibali prostoriju.
Sjedila sam na udobno toploj, gotovo nestvarno udobnoj fotelji sa nevjerojatno čudnim cvjetnim uzorkom koji je pomalo podsjećao na bijesne zvijeri koje bi svaki čas mogle ugristi. Čekala sam. I čekala.
Tamno crvena vrata su zaškripala i iza njih se pojavio obris stare žene u pomno isplaniranom odjelu koji je nalikovao na elegantnu renesansnu haljinu. Crte lica su davale dojam da plešu na blještavilu koje je pružao snijeg, a držanje joj je bilo poput profinjene žene, nimalo spriječene godinama. Djelovala je simpatično. Zasada.
>> Dobar dan, gospođice Hudges.
- obratila mi se ležerno.
>> Dobar dan.
Pitam se što u Hogwartsu trenutno rade. U tom trenutku sam poželjela istrčati iz sobe i sjesti na vlak za London. Želim se vratiti kući. Toliko sam razmišljala o tome da nisam primijetila da je ravnateljica pred mene stavila komad pergamenta sa čudnim crtežom.
Zbunjeno sam ju pogledala očekujući da nešto kaže.
>> Za početak, ime mi je Loria Kuvaah. Kao što si mogla primijetiti, ja sam ravnateljica Blanchefleura. No da…ni ja ju ne volim previše, tako je puna pretvaranja i izdaje. Tako okrutne, ljigave izdaje da ponekad mrzim samu sebe što sam i dalje ovdje i vodim ovo leglo gamadi.
Iskrenost u njenom glasu parala mi je uši svojim lomom. Gotovo sam mogla osjetiti žalost na svojoj koži. Te riječi kao da su utopile jedan dio moga straha duboko u ocean zaboravljenih misli. Pružala je neobjašnjivi veo sigurnosti.
>> Dakle, reci mi što vidiš na ovoj slici?
Gledala me je preko starih naočala koje su se savršeno uklapale u njene crte lica, u očima kao da je davno zaboravljena nada vrištala pokušavajući isplivati iz oceana beznađa. Gledala me je tako neko vrijeme dok napokon nisam progovorila.
>> Dijete koje se smije. Veliki, iskreni…topli osmijeh.
- pričala sam zaboravljajući gdje sam. Jednostavno…mislim da sam osjetila sramežljivu suzu u kutu oka. Zanijela sam se.
>> Sretno dijete.
- završila sam.
Podigla sam pogled uočivši da ravnateljica prodorno gleda u moje oči. Znam i sama da su čudne. Bademaste i krupne, predivno zelene, a opet modro plave.
>> Jesi li sigurna? Pogledaj još jednom.
- rekla je ozbiljnim tonom, no u očima joj je još uvijek sjala ona neobjašnjiva nada. Pogledala sam ju i odlučno potvrdila svoj odgovor. Ne znam zašto me je to pitala.
>> Da, mislim da znam što vidim.
Na trenutak je vladala napetost takva da se mogla medeno rezati nožem. A onda je usta razvukla u osmijeh kao dijete na slici, kao da sam potvrdila njena očekivanja.
>> Pa, gospođice Hudges, smješteni ste u dom Mikke Thrallima!
- svečano je objavila. Tako je podsjećala na Dumbledora. No u Hogwartsu je razvrstavanje bilo mnogo jednostavnije.
Ravnateljica se kratko nakašljala i udobno se smjestila u monotono crnu fotelju.
>> Dakle. Thrallima je dom odlučnih i iskrenih. Izuzetno inteligentnih i razumnih. No ono što je osobito važno za učenike u domu Thrallima je to što razmišljaju srcem, a ne glavom poput učenika doma Halonen. Oni su, opet, samozatajni i agresivni, znaju kako postići ciljeve koje si nametnu, ali i poznaju osjećaje i znaju ih odvojiti od hladnog razuma.
No, kako god neke karakteristike lijepo zvučale, ovdje su svi pod krinkom, mrtvom krinkom i tu je svaki učenik prepušten hladnom, proračunatom razumu. Bori se sam za sebe. Stoji sam. Prijateljstvo ovdje ne znači ništa. Ništa.
Ne želim te uplašiti, već samo upozoriti. Ovdje je nekada bilo lijepo. Čak je i sunce više sjalo…

- tu je nostalgično pogledala prema prozoru kojeg su prekrivale bijele pahulje snijega, doimale su se tako arogantne u svom blještavom okružju. Otegnuto je udahnula, kao da na silu želi vratiti stara vremena.
>> Učenici su se borili za svoja prava, ali i za prava onih osoba s kojima su dijelili rame za plakanje. Prije su zbilja mislili kada bi rekli da bi dali svoj život za prijatelja. No, vremena se mijenjaju i ja tu ništa ne mogu.
- kratko i oštro je završila i sva melankolična nostalgija koja se uvukla u svaku poru prostorije se rasplinula poput dima. Na zidovima su bili portreti prijašnjih ravnatelja, baš kao i u Hogwartsu.
Brzo sam izletjela iz ureda nemarno zatvarajući tamno crvena vrata za sobom.

Hodnici su djelovali tako skučeni i mračni. Baklje na zidovima mirno su gorile. Hladno tvrdim, kamenim stepenicama sam se penjala po tornju koji je vodio do prostorije Thrallima. Gurnula sam teška metalna vrata ukrašena renesansnim ornamentima i ogledala se po društvenoj prostoriji. Bila je prazna. Jedini zvukovi bili su pucketanje vatre u kaminu koja je već bila na samrti. Hladni crveni plamenovi polako su gorjeli u hladnoj tami tišine. Tako sam se mrzila zbog ovoga. Veliki, crni prozori gotičkog stila pokazivali su daleko u crnu noć, savršeno kontrastnoj pamučnoj bjelini snijega na tlu. Cijeli dvorac je vraćao u stara vremena. Kao da nemaju dovoljno podsjetnika na tupu činjenicu da vrijeme prolazi, a prošlo vrijeme je nešto čime se ne želim baviti jedno dugo vrijeme.
Spiralnim stepenicama sam se popela do ženskih spavaonica. Bile su nervirajuće tihe, kao da nitko ne boravi u njima.
Ulazeći u spavaonicu me zapljusnuo val mirisne topline dražesno mi škakljajući nosnice. Na prvi pogled je soba djelovala ugodno. Gotovo kao kod kuće. Pet kreveta nije zauzimalo mnogo prostora uzimajući u obzir koliko su bili veliki. Krasio ih je tamno zeleni baldahin prošaran rasplesanim i ugodnim bijelim linijama. Bijele plahte sanjivo su dočarali veliki maslinasti jastuci popunjavajući usamljenost koju je krevet na prvi pogled pružao. Pod je bio prekriven laminatom boje trešnje i tiho se uklopio sa komadima pergamenata razbacanih ispod nečijeg kreveta. U samom kutu sobe, kraj prekrasnog viktorijanskog prozora, me je čekao prazan krevet, djelujući jednako usamljeno kao ostali kreveti na prvi pogled. Kraj njega se nalazio podrugljivo crni noćni ormarić kraseći prazninu oko kreveta. Ogledalo i ormar nalazili suprotno od kreveta, što je sav taj prostor činio samo mojim. Taman dovoljno mjesta da u naletu bijesa pobacam sve što imam točno u taj prostor, pomislim.
Kraj kreveta su me već čekali kovčezi koji su putovali zajedno sa mnom. Otvorila sam mali, crni kovčeg u nadi da ću raspakirati sve to, ali sam odustala sjetivši se da ostajem tu. Neko vrijeme. Legla sam u krevet, ali nisam imala namjeru spavati. Nisam mogla. Osjećala sam da mi je glava tako prokleto šuplja i da bih mogla čuti glasnu jeku koja se odbija s jednog kraja glave na drugi ako se lupim po njoj. Zbilja ću se dugo mrziti zbog ovoga.
Razmišljala sam o onome što mi je ravnateljica rekla. Njene riječi su se poput hrapavog priljepka lijepile svuda po meni i nikako ih se nisam mogla riješiti. Ležala sam tako na krevetu čekajući da me ti biseri otrova upakiraniH u riječi polako, ali sigurno ubiju.
Ovdje su svi pod krinkom, mrtvom krinkom i tu je svaki učenik prepušten hladnom, proračunatom razumu…
Još sam uvijek mogla jasno čuti te riječi, grubo su se odbijale o monotono hladne, bijele zidove.
Bori se sam za sebe. Stoji sam. Prijateljstvo ovdje ne znači ništa.
Ništa. To je poput pahulje koju uhvatiš u ruku, a ona se otopi. Misliš da imaš nešto, a nestane ti pred očima i prije nego li si to imao.

Ali, čekaj!

>> Nije moguće!
- ciknula sam tiho u čudnom naletu straha uspravljajući se na krevetu.

Zašto mi je jedan portret u ravnateljičinom uredu bio tako prokleto poznat?!



subota, 22.03.2008.
2. poglavlje

od 23.03. do 29.03. sam u poreču na državnom iz odbojke. dočekala sam napokon i to. :)
tako da ne očekujte komentare na vaše nove postove. [ili ih napiše odmah sada :)]
i naravno, očekujem od vas da nam držite fige. :D


Image Hosted by ImageShack.us


Grane su se savijale pod težinom siječanjskog snijega koji je parao oči prljavim blještavilom. Pospano sam promatrala kako se drveća stapaju u beživotne sive mase dok se automobil kretao cestom. Nisam znala kamo idemo, niti zašto u automobilu vlada ta prokleta, mrtvački crna tišina, ali sam nazirala bisere straha negdje duboko u svakoj pori svoga tijela.
Nisam primjećivala gdje se nalazimo sve dok automobil nije zaronio u prljavu vodenu barijeru usred mračne šume gdje je debeli pokrov snijega služio kao velika svjetiljka. Duboki, promukli glas mi je naredio da izađem iz automobila. Lijeno sam se dogegala do njega, a on mi je potom zapovjedio da se čvrsto uhvatim za njegovu ruku i ne puštam ga. Tek sam sada primijetila da to nije ista osoba koja je došla po mene. On je bio nekako…pa, mlađi. Crni polucilindar na glavi mu nikako nije stajao, djelovao je ozbiljno, a iskre u njegovim kestenastim očima su tako djetinjasto odudarale od cjelokupnog njegovog izgleda. Očito sam predugo gledala u njegovo sivkasto lice jer me je pogledao sa blagim smiješkom koje je njegovo lice učinilo proljetni svježim iako je vani harala zima.

A onda je uslijedio pakao.

Počela sam pohlepno gutati zrak, no ubrzo sam odustala jer sam shvatila da je uzaludno – nije bilo zraka. Oči su mi očito odšetale negdje drugdje jer sam pred sobom vidjela samo morbidnu crninu ispunjenu pokojim vriskom koji se vjerojatno konstantno ponavljao samo u mojoj glavi iritirajući me, a želudac je zamijenio neki novi osjećaj – munjevito okretanje slično onom na twisterima u lunaparku, samo mnogo, mnogo brže. Ne znam što se oko mene događalo, samo sam osjećala kako još uvijek čvrsto držim rukav crnog odijela koji je pripadao mladom gospodinu, iako ga nisam vidjela. Čekala sam trenutak kada ću jednostavno prestati disati, a onda – noge su mi se odsjekle. Tresnula sam o čvrsto tlo, svjesna da još postojim iako u to nisam htjela vjerovati. Polako sam otvorila oči i uočila novo, meni nepoznato mjesto. Miris koji mi je ubrzo zatim ispunio nosnice definitivno nije bio londonski. Nisam čak sigurna ni je li bio engleski. Sve je bilo puno malih, užurbanih ljudi koji su se dovikivali sa drugima i trčali prema smaragdnom vlaku.
>> Baš podsjeća na Hogwarts Express, zar ne?
- nasmijao se. Nisam mogla, a da ne primijetim notu zlokobnosti u njegovu glasu. Da, ovo je bilo nešto nalik Hogwarts Expressu, samo…ljepše. Zidovi su bili popločeni sjajnim, noćno crnim mramorom koji je odbijao svjetlo koje je dopiralo sa velikog, začuđujuće čistog stropnog stakla koji je prekrivao cijeli peron. Pod je bio pokriven prljavo bijelim, lijepo oblikovanim kamenom koji je topio svaki korak potpetica, tako da si savršeno nečujno hodao peronom. I tu me je uhvatila nekakva odurna nostalgija za Hogwartsom. Veliki, smaragdni vlak, moderniji od onog koji nas je vozio do Hogwartsa nestrpljivo je čekao polazak izbacujući iz dimnjaka čistu, bijelu paru. Nisam vidjela nikoga poznatog. Nisam to zapravo ni očekivala jer to nije bio Hogwarts Expess. Što me je podsjetilo da pitam čovjeka gdje se nalazimo.
>> Blachefleur Express. U Helsinkiju smo, draga moja.
- odgovor je bio nešto ljubazniji, nego li sam očekivala. Helsinki, dakle?

Pronašla sam prazan odjeljak, na samom kraju vlaka i smjestila se, ne baš udobno. Prazno sam gledala u nepoznatu masu – svatko je nekome mahao i želio sretan put. Oštra hladnoća je prodirala kroz prozor i hladila mi čelo. Osjetila sam lagano podrhtavanje odjeljka i vlak je napokon krenuo. Vidjela se samo nepregledna, svježa bjelina.
Jedna suza mi je sporo klizila niz hladan obraz, uništavajući ga svojom vrućinom.
Koja sam ja glupača. Sjedim u praznom odjeljku vlaka koji me vodi u nigdjezemsku zapravo, a ne znam ni zašto. Samo sam…napravila sranje, eto.

Srebrni Mjesec parao je nebo ponosnim slapovima kojim je obasjavao mirno, noćno nebo. Prostorija se ispunila čudnim mirisom koji se nježno zavukao pod postelje, ali to definitivno nije bila ljubav – barem ne s njegove strane. A možda čak ni s njene.
Nije mogla izbrisati prljavi izraz šokiranosti s lica čak ni kada je ponovo zaspala, no nije to uočio. Bio je zadovoljan dobro obavljenim poslom. Oni su u dvorcu. Ona nije shvaćala što se događa. Poljubio ju je u toplo čelo i tiho se izvukao iz toplog kreveta.
Njene bose noge tupo su odzvanjali prašnjavim hodnicima dok je trčala tražeći ga. Nije znala zašto to radi, ali je svejedno to radila. Osjećala je da mora. Popela se na vrh Astonomske kule, drhtala je na prosinačkoj hladnoći koja se vinula nad dvorcem. Začula je kako netko u blizini kristalno jasno izgovara njeno ime. Bailee Dee Hudges odzvanjalo je u morbidnoj noći koja je parala svilenu tišinu. Gotovo si ju mogao opipati, tako meku. Prepoznala je nježan Jasperov glas, ali ostale, promuklo zlobne, nije znala.
>> Drži ju!
- zaurlao je duboki, ispijeni glas. Samo je to uspjela čuti. Astronomska kula se polagano rušila, kao šarena kula od karata, popraćena crvenim odbljescima iz štapića.
Stajala je na samom rubu krova, sa Jasperom i Serjom kraj nje, i poželjela je vrištati tako prokleto glasno da svi popadaju mrtvi. Umjesto toga je vidjela profesore Hogwartsa kako stoje na ulazu krova sa mrtvim izrazom lica. Nešto je ležalo mrtvo kraj njenih nogu. Djevojka, nije li? Nije željela pogledati dolje. Nije ona kriva…

>>Hej, smijem li?
- začula sam lagan, ženski glas sa vrata odjeljka. Okrenula sam se prema njoj i pospano kimnula glavom. Uostalom, što sam drugo mogla – vikati svakome tko naiđe „Ne, želim biti sama.“? Definitivno loš izbor riječi. Djevojka je polako sjela nasuprot mene i nježno gladila kestenasto smeđu mačku. Naslonila sam se o prozor i promatrala ju. Djelovala je zanimljivom. Ljubičasta kosa, puna krupnih kovrči koje su djelovale neukrotivo bila je nespretno svezana u konjski rep, dok su joj šiške nemarno uokvirivale živahno, ovalno lice. Krupne, nebesko plave oči pune života bile su usmjerene prema mački s obilnom količinom ljubavi. Oko vrata joj je visio zlatni lančić sa privjeskom u obliku srca, dok je na desnoj ruci imala prsten na kojemu je bila ugravirana riječ „ljubav“. Topla, maslinasta trenerka i ne zavezane tenisice upotpunile su njezin izgled koji je sa samim pogledom na kosu djelovao šlampav.

>>Alvaria Aalta.
- pružila mi je ruku.
>>Bailee Hudges.
Ruka joj je bila topla poput grimizne plahte u Gryffindorskoj spavaonici u koju sam uvijek kasno lijegala. To je bila najtoplija plahta u kojoj sam ikad spavala.
Oči su joj vragolasto zasjale.
>>A ti nisi iz Finske?
Mačka je lagano zaprela u njenom krilu trljajući glavu o njenu trenerku.
>>Ne, ja sam iz Engleske.
>>Oh, mislim da će ti u Blanchefleuru biti zanimljivo.
- rekla je sanjarskim glasom. Odjednom se doimala buntovnom, ali i dalje slatkom.



petak, 14.03.2008.
1. poglavlje

ovako: cijela priča je otišla u qrac. nisam to tako planirala i krečem ispočetka, ovaj puta kao bailee - dakle, priča je u prvom licu. osim nekih djelova u ovom tekstu. nadam se da ćete shvatiti kako se priča odvijala. stare likove ću tu i tamo spominjati, a novi likovi dolaze.
:*


Image Hosted by ImageShack.us


Blagi vonj jutra polako se širio ulicama Londona. Sunce se sramežljivo skrivalo iza napuhanih, asimetričnih oblaka koji su odbijali zlatne zrake sunca stvarajući savršenu paletu šara. Prozori kuća bili su odbojno savršene male kopije grada koji se polako budio iz svog sna, očito.

Bailee Dee je sjedila na rubu svoga kreveta nad kojim se prostirao snježno bijeli baldahin osvjetljavajući sobu koja je bila uređena po majčinu ukusu - strastvena gotika koja je tako točno opisivala majčin karakter. Pogled joj je uvijek padao na veliki zid nasuprot nje na kojemu su se pretapale zlatne i bijele linije tvoreći predivne male slapove blještavila na sunčevu sjaju. Zapravo, boje nisu bile ništa posebno, ljudi su uvijek vidjeli ogoljelo, jadno stablo čije je suho lišće pokrivalo blijedo tlo nad njim. Bailee je uvijek mislila da vide to jadno, maleno drvo jer to žele vidjeti i ne trude se vidjeti pravu sliku koja se krije iza tog drveta – ona je vidjela potpuno novi svijet. Novi nalet povjetarca podigao je blistavo bijele zavjese kao i nekoliko komada pergamenata koji su bespomoćno ležali na laminatu boje trešnje. Pao je i posljednji list na ružnom drvetu. Zbilja je ponekad mrzila London.

Ironično sam se nasmijala i otpuhnula pramen kose. Još uvijek sam tupo gledala u požutjeli komad pergamenta na kojem je zlatnim slovima bilo izvezeno ime „Blanchefleur“. Unatoč kompliciranoj eleganciji imena, zamrzila sam ga čim sam ga čula. Nije se smjelo dogoditi ono što se dogodilo. Jasper.

Poljubila ga je i uz vragolast osmjeh otklipsala do balkona da udahne malo svježeg zraka. Gušila se u moru različitih parfema. Još uvijek je držala času šampanjca u ruci, samo to još nije shvaćala. Nije zapamtila razlog bala kojeg je škola organizirala, ali je primijetila hrpu novih učenika koji su se našli na svjetlucavom plesnom podiju. Pogledala je prema Mjesecu koji je srebrno sjao monotonim crnim nebom i usta razvukla u prozračan poluosmijeh. Osjećala se potpunom. Bila je u vezi s Chrisom – pravoj vezi za koju je osjećala da će trajati, imala je savršenog brata, savršene prijatelje, u školi je sve bilo u redu…nije se sjećala kada je bila tako sretna.
Sve dok pred nju nije iskočila predivno poznata figura i zavidljivo joj se nasmijala. U kriku koji se izgubio u šumu grana Zabranjene šume, ispustila je času iz ruke koja je pala na kameni pod uz glasan lom kristalnog stakla gledajući njegovo otmjeno lice koje je sjalo na srebrnoj mjesečini. Njegova nestašna crna kosa, koju je lagani vjetar nespretno mrsio, okruživala je biserno blijedo lice, a morsko plave oči su mu vragolasto sjale.
>> Očekivao sam ljepšu dobrodošlicu.
- izustio je toplim glasom dok mu nijedna od riječi nije dopirala do nje. Potrčala je što je brže mogla gubeći se u hladnim hodnicima škole.
Stopila se sa kamenim zidovima kojima su grane lagano šaputale nježnu uspavanku.
>> Ovaj put mi nećeš pobjeći.
- nježno joj je šapnuo u uho. Nije se stigla okrenuti, a on ju je zarobio svojim toplim, mekanim usnama. Znala je da je loše to što radi, no svejedno je to napravila. Ujutro se probudila s njim kraj sebe. Poželjela ga je ubiti.

Blanchefleur je bila čarobnjačka škola stara stoljećima, osnovana još 1485. godine. Nalazi se na zapadu Finske, negdje u blizini Raahe, okružena modrim, nepredvidivim morem. U početku je dvorac bio malen i namijenjen nekolicini mladih čarobnjaka kao privatna škola, no kako se broj čarobnjaka povećavao povećavala se i veličina dvorca. U blizini dvorca nalazi se veliko, kristalno bistro jezero kao i nepregledno prostranstvo prirode te metlobojsko igralište. Školu su osnovala dva velika čarobnjaka – Mikko Thrallima i Tarja Halonen.

Ponovno sam bacila pergament što dalje od sebe, a zatim se ustala i uzela ga u ruke da ga još jednom pročitam iako sam sadržaj pergamenta znala napamet. Živcirao me zvuk škripanja tog žutog čudovišta u mojim rukama.
Misli mi je prekinuo snažan udarac o vrata nakon kojeg je ušla poznata figura sa nevjerojatno smrknutim izrazom lica. James.
>> Prvo se pokuca, znaš?
- rekla sam ljutito. Živcirala me njegova pojava, nisam mogla objasniti zašto. Jednostavno…nisam ga više gledala istim očima. Vjerujem da je taj osjećaj bio obostran, a nisam ga mogla kriviti zbog toga.
>> Šuti.
- kratko i vrlo oštro me je presjekao. Osjećala sam se kao da mi je zabio nož u leđa i nasilno kružio s njim. Ustala sam se u namjeri da izađem iz sobe iako zapravo nisam imala razloga za to, to je moja soba, ali me je grubo povukao za ruku i postavio pred sebe.
>> Glupačo.
- započeo je. Gledala sam u njegove noćno crne oči koje je naslijedio od oca. Bile su potpuno beživotne. Ali i dalje nisam nazirala mržnju koja ga izjeda u njima. Na trenutak sam pomislila da je to zbog toga što sam mu sestra, ali sam odbacila tu misao uz posprdan smijeh u sebi. Zbilja sam glupa, da.
>> Ne želiš ići. Ni ja ne želim to. Ali si sama kriva za to. I nevjerojatno si glupa i ne znam što da ti više kažem, a da te ne uvrijedim jer zbilja zaslužuješ to. A znam da najmanje što sad želiš je da te ljudi omalovažavaju. Ali, kvragu, glupačo jedna!
Pustio me je i otegnutim koracima izašao iz moje sobe uz glasan tresak žutih vrata. Krasno, čak me i mrzi na bratski način.
Zvuk zvona prekinuo je prašnjavu tišinu u mojoj sobi parajući mi uši. Pokupila sam kofere koji su neuredno ležali na podu i smušeno se spustila u predvorje.
Zdepasti čovjek odjeven u uredno crno odijelo ubrzano je pričao s majkom objašnjavajući joj nešto uz smiješne pokrete rukama. Znakovito se nakašljao primijetivši me, a zatim mi je majka uputila oštar pogled koji je tako odudarao od njenog savršeno mladog i blijedog lica. Oči, u kojima sam savršeno vidjela svoj sablasni odraz, su ju odale. Niti ona nije htjela da odem. Zašto su onda to radili?
Ispratili su me hladnim pogledom i prenježno zatvorili vrata nakon mog izlaska. Čak je Chris stajao na prozoru svoje kuće izgledajući tako pokislo. Sunce je izgubilo svoj sjaj među oblacima koji su se nemarno poslagali na nebu, a grane drveća su monotono i nepokretno stajale na svom mjestu.
Glasan tresak automobilskih vrata označio je totalno novi početak. A njegov okus sam već sada osjećala na nepcima i nije mi se sviđao.



<< Arhiva >>