By: Lucija ^^

Da/Ne

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Grane su se savijale pod težinom siječanjskog snijega koji je parao oči prljavim blještavilom. Pospano sam promatrala kako se drveća stapaju u beživotne sive mase dok se automobil kretao cestom. Nisam znala kamo idemo, niti zašto u automobilu vlada ta prokleta, mrtvački crna tišina, ali sam nazirala bisere straha negdje duboko u svakoj pori svoga tijela.
Nisam primjećivala gdje se nalazimo sve dok automobil nije zaronio u prljavu vodenu barijeru usred mračne šume gdje je debeli pokrov snijega služio kao velika svjetiljka. Duboki, promukli glas mi je naredio da izađem iz automobila. Lijeno sam se dogegala do njega, a on mi je potom zapovjedio da se čvrsto uhvatim za njegovu ruku i ne puštam ga. Tek sam sada primijetila da to nije ista osoba koja je došla po mene. On je bio nekako…pa, mlađi. Crni polucilindar na glavi mu nikako nije stajao, djelovao je ozbiljno, a iskre u njegovim kestenastim očima su tako djetinjasto odudarale od cjelokupnog njegovog izgleda. Očito sam predugo gledala u njegovo sivkasto lice jer me je pogledao sa blagim smiješkom koje je njegovo lice učinilo proljetni svježim iako je vani harala zima.

A onda je uslijedio pakao.

Počela sam pohlepno gutati zrak, no ubrzo sam odustala jer sam shvatila da je uzaludno – nije bilo zraka. Oči su mi očito odšetale negdje drugdje jer sam pred sobom vidjela samo morbidnu crninu ispunjenu pokojim vriskom koji se vjerojatno konstantno ponavljao samo u mojoj glavi iritirajući me, a želudac je zamijenio neki novi osjećaj – munjevito okretanje slično onom na twisterima u lunaparku, samo mnogo, mnogo brže. Ne znam što se oko mene događalo, samo sam osjećala kako još uvijek čvrsto držim rukav crnog odijela koji je pripadao mladom gospodinu, iako ga nisam vidjela. Čekala sam trenutak kada ću jednostavno prestati disati, a onda – noge su mi se odsjekle. Tresnula sam o čvrsto tlo, svjesna da još postojim iako u to nisam htjela vjerovati. Polako sam otvorila oči i uočila novo, meni nepoznato mjesto. Miris koji mi je ubrzo zatim ispunio nosnice definitivno nije bio londonski. Nisam čak sigurna ni je li bio engleski. Sve je bilo puno malih, užurbanih ljudi koji su se dovikivali sa drugima i trčali prema smaragdnom vlaku.
>> Baš podsjeća na Hogwarts Express, zar ne?
- nasmijao se. Nisam mogla, a da ne primijetim notu zlokobnosti u njegovu glasu. Da, ovo je bilo nešto nalik Hogwarts Expressu, samo…ljepše. Zidovi su bili popločeni sjajnim, noćno crnim mramorom koji je odbijao svjetlo koje je dopiralo sa velikog, začuđujuće čistog stropnog stakla koji je prekrivao cijeli peron. Pod je bio pokriven prljavo bijelim, lijepo oblikovanim kamenom koji je topio svaki korak potpetica, tako da si savršeno nečujno hodao peronom. I tu me je uhvatila nekakva odurna nostalgija za Hogwartsom. Veliki, smaragdni vlak, moderniji od onog koji nas je vozio do Hogwartsa nestrpljivo je čekao polazak izbacujući iz dimnjaka čistu, bijelu paru. Nisam vidjela nikoga poznatog. Nisam to zapravo ni očekivala jer to nije bio Hogwarts Expess. Što me je podsjetilo da pitam čovjeka gdje se nalazimo.
>> Blachefleur Express. U Helsinkiju smo, draga moja.
- odgovor je bio nešto ljubazniji, nego li sam očekivala. Helsinki, dakle?

Pronašla sam prazan odjeljak, na samom kraju vlaka i smjestila se, ne baš udobno. Prazno sam gledala u nepoznatu masu – svatko je nekome mahao i želio sretan put. Oštra hladnoća je prodirala kroz prozor i hladila mi čelo. Osjetila sam lagano podrhtavanje odjeljka i vlak je napokon krenuo. Vidjela se samo nepregledna, svježa bjelina.
Jedna suza mi je sporo klizila niz hladan obraz, uništavajući ga svojom vrućinom.
Koja sam ja glupača. Sjedim u praznom odjeljku vlaka koji me vodi u nigdjezemsku zapravo, a ne znam ni zašto. Samo sam…napravila sranje, eto.

Srebrni Mjesec parao je nebo ponosnim slapovima kojim je obasjavao mirno, noćno nebo. Prostorija se ispunila čudnim mirisom koji se nježno zavukao pod postelje, ali to definitivno nije bila ljubav – barem ne s njegove strane. A možda čak ni s njene.
Nije mogla izbrisati prljavi izraz šokiranosti s lica čak ni kada je ponovo zaspala, no nije to uočio. Bio je zadovoljan dobro obavljenim poslom. Oni su u dvorcu. Ona nije shvaćala što se događa. Poljubio ju je u toplo čelo i tiho se izvukao iz toplog kreveta.
Njene bose noge tupo su odzvanjali prašnjavim hodnicima dok je trčala tražeći ga. Nije znala zašto to radi, ali je svejedno to radila. Osjećala je da mora. Popela se na vrh Astonomske kule, drhtala je na prosinačkoj hladnoći koja se vinula nad dvorcem. Začula je kako netko u blizini kristalno jasno izgovara njeno ime. Bailee Dee Hudges odzvanjalo je u morbidnoj noći koja je parala svilenu tišinu. Gotovo si ju mogao opipati, tako meku. Prepoznala je nježan Jasperov glas, ali ostale, promuklo zlobne, nije znala.
>> Drži ju!
- zaurlao je duboki, ispijeni glas. Samo je to uspjela čuti. Astronomska kula se polagano rušila, kao šarena kula od karata, popraćena crvenim odbljescima iz štapića.
Stajala je na samom rubu krova, sa Jasperom i Serjom kraj nje, i poželjela je vrištati tako prokleto glasno da svi popadaju mrtvi. Umjesto toga je vidjela profesore Hogwartsa kako stoje na ulazu krova sa mrtvim izrazom lica. Nešto je ležalo mrtvo kraj njenih nogu. Djevojka, nije li? Nije željela pogledati dolje. Nije ona kriva…

>>Hej, smijem li?
- začula sam lagan, ženski glas sa vrata odjeljka. Okrenula sam se prema njoj i pospano kimnula glavom. Uostalom, što sam drugo mogla – vikati svakome tko naiđe „Ne, želim biti sama.“? Definitivno loš izbor riječi. Djevojka je polako sjela nasuprot mene i nježno gladila kestenasto smeđu mačku. Naslonila sam se o prozor i promatrala ju. Djelovala je zanimljivom. Ljubičasta kosa, puna krupnih kovrči koje su djelovale neukrotivo bila je nespretno svezana u konjski rep, dok su joj šiške nemarno uokvirivale živahno, ovalno lice. Krupne, nebesko plave oči pune života bile su usmjerene prema mački s obilnom količinom ljubavi. Oko vrata joj je visio zlatni lančić sa privjeskom u obliku srca, dok je na desnoj ruci imala prsten na kojemu je bila ugravirana riječ „ljubav“. Topla, maslinasta trenerka i ne zavezane tenisice upotpunile su njezin izgled koji je sa samim pogledom na kosu djelovao šlampav.

>>Alvaria Aalta.
- pružila mi je ruku.
>>Bailee Hudges.
Ruka joj je bila topla poput grimizne plahte u Gryffindorskoj spavaonici u koju sam uvijek kasno lijegala. To je bila najtoplija plahta u kojoj sam ikad spavala.
Oči su joj vragolasto zasjale.
>>A ti nisi iz Finske?
Mačka je lagano zaprela u njenom krilu trljajući glavu o njenu trenerku.
>>Ne, ja sam iz Engleske.
>>Oh, mislim da će ti u Blanchefleuru biti zanimljivo.
- rekla je sanjarskim glasom. Odjednom se doimala buntovnom, ali i dalje slatkom.